26 Mar Kako do autorizacije diplome vaspitača. Iz prve ruke.
Današnja sagovornica A. P. je želela da ostane anonimna, ali iz njenog iskustva možete saznati nešto više o procesu autorizacije diplome vaspitača u Norveškoj, kao i o razlikama u radu u srpskom i norveškom vrtiću.
Da krenemo od početka, a on obično podrazumeva razlog iz kog si odabrala Norvešku kao tvoju destinaciju. Šta nam možeš reći o tome?
Prvo sam, nažalost, došla na ideju da treba otići iz zemlje, da bih tek kasnije počela da razmatram zemlje u koje bih mogla potencijalno da se preselim. Norveška mi je delovala kao odličan izbor iz više razloga: nije previše daleko, ostajem u Evropi, moje zanimanje je traženo, učenje norveškog jezika je dostupno itd.
A kako to stvari stoje kad je reč o učenju jezika i koji nivo je potrebno postići za tvoj posao?
Norveški sam učila nešto manje od dve godine, a učenje se najviše svodilo na odlaske u školu stranih jezika. To svakako nije dovoljno jer mora dosta da se radi individualno, npr. da se sluša norveški radio, gledaju emisije na norveškom, da se razgovara (ko ima priliku) itd. Proces ovaladavanja jezikom je u mom slučaju bio dosta spor jer zbog privatnih obaveza nisam mogla da se posvetim učenju. Mislim da treba učiti jezik svaki dan minimum sat vremena kako bi se on zaista naučio. A poznavanje jezika je zaista neophodno. Svako ko radi posao vaspitača zna šta taj posao podrazumeva i zahteva, jer pored svakodnevnih aktivnosti i razgovora sa decom, tu je i svakodnevni kontakt sa roditeljima, zatim sastanci, kursevi itd.
Da pređemo na ovaj malo dosadniji deo, a tiče se nostrifikacije diplome vaspitača (pedagogisk leder) u Norveškoj. Kako to funkcioniše?
Prvo da razgraničimo ovaj pojam od nekih drugih. Kod nas ne postoji zanimanje pedagogisk leder, tačnije ne postoji ta pozicija. Ovde sa diplomom vaspitača možete dobiti posao vaspitača (barnehagelærer ili førskolelærer) ili možete dobiti posao glavnog vaspitača (pedagogisk leder). Obrazovanje je isto, a razlika je u poziciji i šta ta pozicija podrazumeva – više ili manje odgovornosti, samim tim veću ili manju platu.
Sada dolazimo do nostrifikacije. Prvo je neophodno da NOKUT nostrifikuje obrazovanje, i to je nostrifikacija za vaspitača (barnehagelærer).
U jednom od prethodnih tekstova smo pisali detaljno o dokumentima koja se šalju u NOKUT, kao i o samoj proceduri, pročitajte ga na linku.
Nakon toga sledi nostrifikacija od Udir-a (Utdanningsdirektoratet), što je u praksi neka vrsta licence za glavnog vaspitača (pedagogisk leder) i šefa (styrer), dakle ne postoji za vaspitača. Razlog i obrazloženje: sa NOKUT-ovom nostrifikacijom možete raditi kao vaspitač, glavni vaspitač na zameni ili na određeni period. Za posao za stalno je neophodna Udir-ova licenca jer bez obzira na to što obavljate ili konkurišete za posao vaspitača, morate imati licencu jer će posao možda zahtevati od vas jednog dana da obavljate posao glavnog vaspitača ili šefa. Za dobijanje ove licence je do skoro bilo neophodno imati položen B2 nivo jezika, ali se to na našu sreću promenilo. Jedan od uslova za dobijanje ove licence je i dalje najmanje jedna godina iskustva iz norveškog vrtića (prihvata se rad na bilo kojoj poziciji).Neophodna dokumenta su sledeća:
-kopija pasoša,
-diploma,
-dodatak diplomi,
– NOKUT-ova nostrifikacija
-potvrda o promeni prezimena (ukoliko nije isto na svim dokumentima)
-potvrda o radnom iskustvu (šaljete sve što imate u bilo kojoj formi)
-seminari i kursevi (jedna od stavki koja nije obavezna, ja lično nisam slala jer bi bio nepotreban trošak da prevodim potvrde sa preko 10 seminara)
Iako Udir ne zahteva više B2 nivo jezika, veći gradovi i opštine su uvele pravila da za dobijanje posla na neodređeno vreme morate imati licencu od Udir-a i B2 nivo jezika.
Moj savet, mišljenje i iskustvo: učite jezik jer je zaista jako bitan, potrudite se da polažete norskprøve dok jos živite u Srbiji ili čim se doselite ovde, ali zaista je ovde pravilo da nema pravila ☺Ono što želim da kažem je da bez obzira na zakone i pravila uvek ima izuzetaka, ima privatnih vrtića u kojima ta pravila ne važe (pritom su veće plate), i ako im se jako dopadnete, uvek ima načina da zaobiđu zakon.
A kako je proticao sam proces traženja posla i dobijanja radne i boravišne dozvole?
Kad sam se doselila shvatila sam koliko ne znam jezik, i da pored velikog znanja koje možda imate i dalje nećete moći da razumete sve jer ovde ima dosta dijalekata. I to je skroz normalno i u redu, sve dođe na svoje. Iz tog razloga sam se prijavila u prvi vrtić da volontiram, a paralelno slala molbe na sve konkurse koji su izlazili. Većina me je odbila, jedan deo njih me pitao da li imam licencu od Udir-a, i to bi bilo to jer je nisam imala. Pozvana sam na dva razgovora i dobila posao u vrtiću u kojem i sad radim. Oni su me pozvali jer su već imali lepo iskustvo sa ljudima iz Srbije.
Posao sam dobila nakon dva meseca, prvo kao zamena na poziv, pa nakon još dva meseca i kao vaspitač (imala sam sreće da imam boravišnu dozvolu na osnovu spajanja porodice pa sam zato mogla da radim kao zamena na poziv). Tek tad sam dobila boravišnu dozvolu kao kvalifikovan radnik, prvo na godinu dana a zatim na dve. Ovde je najvažnije strpljenje, jer tek sa boravišnom dozvolom se može otvoriti račun u banci. To može dovesti do toga da radite otprilike dva meseca pa tek onda dobijete platu, ali sve se ispalati na kraju.
I šta sad konkretno tamo radiš?
Kao glavni vaspitač posao vam se sastoji od rada sa decom, organizacije rada u vašoj grupi i pisanje pedagoške dokumentacije. Rad sa decom kao i u svakom vrtiću, slobodne i usmerene aktivnosti, sve vezano za dnevnu rutinu (šetnja, izlazak napolje, obroci…), individualni razgovori sa roditeljima, roditeljski sastanci. Pod organizacijom se podrazumeva da ste vi odgovorni za dnevnu rutinu, da organizjete asistente i zamene ukoliko je neko bolestan od zaposlenih itd. Za pisanje dokumentacije imate 4 sata nedeljno, a dokumentacija je mnogo manjeg obima u odnosu na vrtiće u Srbji.
S obzirom da imaš radno iskustvo iz vrtića u Srbiji, da li bi mogla da nam ispričaš nešto o razlikama u odnosu na rad u vrtiću u Norveškoj?
Neke stvari su potpuno iste, neke pak potpuno različite. Najveće razlike su svakako boravak dece napolju, svaki dan bez izuzetka se ide napolje. Mlađa deca po lošem vremenu su kraće napolju, starija duže (osim u vrtićima na otvorenom, gde su deca po ceo dan napolju). U većini vrtica deca spavaju u kolicima napolju, i spavaju samo deca do 2-3 godine. Često i ranije prestaju sa spavanjem, a o tome roditelji odlučuju. Aktivnosti su svakako manje zahtevne, ali to ne znači da se radi manje (bar kod mene u vrtiću se dosta radi sa decom) ali imate privilegiju da radite u manjim grupama. U odnosu na rad u Srbiji imate mnogo veću slobodu da sa decom šetate gde vi želite, da sa decom odete do prodavnice ukoliko vam je nešto potrebno za planiranu aktivnost i sl. Administrativni deo posla je mnogo manjeg obima i u vašem rasporedu je izdvojeno vreme za ovaj deo posla.
I za kraj, šta bi još poručila ljudima s naših prostora koji se odluče na ovakav „pohod“?
Ono sto sam gore već i navela: jezik, jezik i jezik i mnogooo energije, pozitivnosti i vere u sebe. Sigurno da nije lako, i ne dobija se ovde posao tako lako kao što neki misle i možda očekuju. Bitno je da zapamtite da ništa nije nemoguće. Zaista ima dosta ljudi koji su negativni ili jednostavno imaju loše iskustvo, ali zapamtite to nisu vaša iskustva i ne moraju biti. Sami gradite svoje iskustvo, gledajte samo pozitivne primere, i kada dođete do prepreke, verujte da će se situacija rešiti jer tako obično i biva.
No Comments