18 Feb Od kursa, preko intervjua i posla do položenog ispita. Iz prve ruke
U rubrici „Iz prve ruke“ danas delimo sa vama jednu priču koja je više od običnog intervjua. Naša bivša polaznica Ana Mlađenović je njome ujedno i obeležila jubilej od početka našeg druženja koje nismo ni slutili da će toliko dugo potrajati. Valjda što mi imamo izreku da što je brzo, to je kuso, a Norvežani lastverk er hastverk, tako ona nije štedela vreme kako bi se uverila da radi dobar posao. Kako sa učenjem jezika, tako i sa pisanjem svoje norveške sage. U ostatku teksta je pročitajte direktno iz njene tastature iz Severne Norveške.
Skoro deset godina pre mog odlaska u Norvešku se kod mene javila želja da živim ne nekom drugom mestu, u nekom drugačijem i uređenijem sistemu. Vremenom me nije napuštala, samo je bila malo u drugom planu, jer su životne okolnosti diktirale neke svoje puteve i staze. Nakon dosta raspitivanja, razgovora, čitanja tuđih iskustva, merenja i krojenja, pala je odluka. Norveška. Razloga je bilo više. Kao prvo, mogućnost rada u struci bez polaganja dodatnih ispita. Zatim sve ono što smo već uglavnom svi čuli o njihovom standardu, slobodama, fascinantnoj prirodi, težnji za životom sa sto manje stresa… U prilog svemu je išla i činjenica da je popriličan broj mojih kolega već radio u Norveškoj, i da su njihovi utisci bili apsolutno pozitivni.
Sledeći korak – učenje jezika. Izbor moje prve škole jezika je bio manje-više nasumičan, nekako smo izgurali do A1/A2, ali dalje nije išlo. Možda i ne toliko krivicom predavača, pre nekih drugih faktora. Izbor druge škole je bio po preporuci i bez dileme pun pogodak! Ne samo učenje jezika, vec podrška, razumevanje, sva pomoć oko dokumentacije, prava reč u pravom trenutku, prijateljski saveti i mnogo, mnogo više, na dugom i teškom putu učenja. A u mom slučaju je potrajalo… Možda i duže nego što većini treba. Uz redovan posao, porodične obaveze, dečje bolesti i sve druge zvrčke i prepreke koje vam život može iskonstruisati.
Slika: Babysitting tokom mojih časova. Privatna arhiva.
I danas, nakon tačno pet godina, sećam se prvog susreta sa profesorkom (za koju sam već čula da je stroga i strašna) i pitanja iz lekcije Høytider og seremonier i procene mog znanja, te od kog nivoa nastavljamo dalje. Čitava večnost je prošla od tad, čini mi se… I onda polako, vikendom blok nastava, već se zna, sve ostalo može da čeka. Kad se nekako dokopah B1, dođe vreme da se šalje dokumentacija za autorizaciju. Instrukcije iz škole su bile precizne i jasne, sve potrebne papire sam „nagrabuljala“ sa svih strana, od fakulteta do tadašnjeg poslodavca, iskustvo profesorke ne ostavlja mesta za dileme, sve odrađeno rutinski! Do neba sam bila zahvalna!
Za mene je pohađanje škole jezika zaista bilo mnogo više od samog učenja jezika. To je bilo mesto gde smo mogli iz prve ruke da saznamo sve novine u vezi sa propisima i pravilima, za sve branše koje postoje, od bravara do stomatologa, jedna riznica svakakvih informacija, od običnih, svakodnevnih koje vam znače kad prvi put nogom stupite na norveško tlo, pa do toga da okusimo gløgg, pepperkaker ili brunost. Atmosfera na časovima pozitivna i motivišuća, koliko god kandidati nekad bili umorni, pospani, dekoncentrisani…
Slika: Ovako smo u školi kuvali gløgg. Privatna arhiva.
Papiri su poslati i kako profesorka reče, sad samo može da se čeka i naravno uči. Nakon četiri meseca, dođe i ta licenca. Za nekog obična bela koverta u poštanskom sandučetu, rekao bi čovek – ništa naročito. A unutra, ulaznica za novi život, to je bio moj osećaj tada! Trebalo je požuriti, dostići nivo B2 i konačno krenuti sa slanjem CV-ja. Pomešana osećanja, radost, zebnja, bezbroj pitanja… uhh, ovo je već postalo ozbiljno…
U „prvoj turi“ poslala CV na dvadeset adresa, nakon kraćeg vremena na jos desetak. Bio je to juni mesec, tačnije druga polovina, nezgodno vreme, većina se tada raduje godišnjem odmoru, razmišljanja o novim kandidatima poslodavci ostavljaju za kada se vrate sa neke tople egzotične destinacije. A mi potencijalni kandidati, kao na iglama, joj… I onda počinju redom da stižu negativni odgovori, jedan po jedan, sa raznih strana. Nakon tri meseca mi se sreća osmehnula, dolazi mail sa pozivom na intervju, uživo, u jednom beogradskom hotelu. To je tek bio udar emocija! Radost i sreća sa jedne strane, ipak nije bilo sve uzalud, ipak je neko primetio moj CV, a onda paralelno, osećaj strepnje i blage panike, dati sve od sebe, ostaviti najbolji utisak, za tih pola sata susreta sam radila toliko prethodne dve godine…
Naravno, prvo sam radosnu vest podelila sa „sapatnicima“ u školi, čestitke i euforija, a glavno tek dolazi – priprema za intervju. Imali smo sreće da taj deo pređemo sa osobom baš iz naše struke, a sa radnim iskustvom iz Norveške, tako da smo sve detalje „upijali“, da pokažemo kako znamo i ono što u životu nismo videli. Gledamo slike, klipove, guglamo, pravimo skice, pakujemo u ganglije sve što može i ne može da stane… I naravno, psihološka priprema, da u datom momentu ipak budemo „cool“, smireni, staloženi i puni samopouzdanja. Kao deca, a odrasli ljudi, sa godinama radnog iskustva. Da, priprema za sve novo i od početka, slobodno mogu reći.
Na intervju stigoh malo ranije, taman da u toaletu hotela „nabacim“ malo šminke, ali baš malo i diskretno, kao što sam bila savetovana od onih koji su sve pre mene ovo prošli, lak za nokte providni, kupih na trafici na autobuskoj stanici, brzosušeći, srećom… Intervju otprilike onakav kakav sam zamišljala (prethodni sam imala pre petnaest godina, pri prvom zaposlenju, kao svršeni student – dakle ni blizu ovoga). Ulazimo u parovima, atmosfera opuštena, sagovornici prijatni i fini… A adrenalin udara da uši zvone, prvih pet minuta, otprilike. Razgovor ide redom, predstavljanje, pitanja razna, teme stručne i nestručne, čitanje teksta i razgovor o njemu. Pričam i pričam, više nemam baš koncentraciju, da li mi treba određeni ili neodređeni oblik imenice, leddsetning ili ledd… Đavo će znati, autopilot već sve radi umesto mene, gledam pravo u sagovornika, blagi osmeh na licu, ruke na stolu, fokus na kontroli pokreta. Na kraju nam se ljubazno zahvališe i rekoše da će nas obavestiti za desetak dana. Dobro, ovo smo preživeli, idemo dalje.
Zaista, odgovor dođe u vidu mejla, sa konkretnom ponudom za razgovor preko Skype-a sa potencijalnim budućim šefom. Opet nova tura adrenalina. Pred taj razgovor sam samu sebe tešila – dobro, bar nije iz Bergena i okoline. A nisam imala pojma kako pričaju oni iz Nord-Norge… Razgovor je trajao oko pola sata, opet manje-više šablonski, uz moj subjektivni osećaj da su mi uši kao u afričkog slona, a sve od silnog naprezanja da što bolje razumem šta me pita. Dođosmo na kraju do nezaobilaznih pitanja na koja nemam pa nemam neki pametan odgovor, tipa – tvoje pozitivne i negativne strane. Uhhh, kako mrzim to pitanje… Za pozitivne nešto iskopah, ovakva, onakva, tandara-broć, a za negativne već nisam više imala inspiracije, i rekoh kratko – nemam. Eto, nemam saznanja da ih posedujem, a imam ih sigurno, samo me niko nije još obavestio. Onda se lepo pozdravismo, javiće se uskoro. Dobro ajd, i ovo preživesmo.
Onda dani iščekivanja, opet jedna čitava mala večnost. Neki peti dan dolazi mejl gde sam kulturno zamoljena za još malo strpljenja, jer je izbor težak, između mene i drugog kandidata. Pa dobro, kad sam toliko čekala, šta je još koji dan. Sedmi dan se gospođica moja buduća šefica konačno oglasila, jednim kratkim mejlom, sa predlogom ugovora o radu u prilogu! Znači, dobila sam posao, je l’ da?
Slika: Nadomak šrafa od globusa. Privatna arhiva.
Onda već standardno ludilo, priprema za selidbu i sve sto sobom nosi, pozdravljanje sa svima, ispisivanje deteta iz škole u koju je tek pre 3 meseca krenulo u prvi razred, pakovanje četrdeset godina života u 23 kg kofera. Destinacija – Severna Norveška, mesto od 15.000 stanovnika, malo iznad severnog polarnika. Pa dobro, pomislih, moglo je i gore. Ovde ima sve što treba, ili bar ono najosnovnije – dva (cela) tržna centra, bolnica, čak dve osnovne škole, nekoliko vrtića, bioskop, pozorište, hoteli, ski staza, UDI šalter u policiji (vrlo bitan detalj nama dođošima), ima i naših ljudi, čuh usput…
Tidlig arbeidsstart mi je omogućio da počnem da radim pre nego sto stigne boravišna dozvola, tako da sam imala pet slobodnih dana za „restart“ i upoznavanje okoline. Da napomenem da sam na ovo „putešestvije“ krenula sa detetom od tada 7,5 godina, što ce reći – treba zbrinuti i dete, upisati u školu, SFO (iliti po naški boravak) i ostalo redom. Kao samohranom roditelju, najvažnije mi je bilo da mi radno vreme bude usklađeno sa školom. Nekako se dogovorih o tome sa nadređenom, lakše nego što sam očekivala, moram priznati. Da, na ovim prostorima je puno samohranih roditelja, i ljudi imaju razumevanja. To je život i svačiji izbor (ili sticaj okolnosti) se poštuje. Prva stvar koja se bitno razlikuje od okruženja iz kog smo došli. Ali konkretno taj deo priča zahteva malo više od jednog pasusa, tako da ću o tome pisati kasnije.
Slika: Sadašnji komšiluk. Privatna arhiva.
Posle nekoliko meseci uđe se u neku životnu rutinu, stigla je i boravišna dozvola iliti oppholdstillatelse, stigao i p-nummer, otvoren je račun u banci, finansijski se malo oporavilo, detetu u školi dobro, na poslu stabilno (kao u mom slučaju, samo da tako i ostane), prokljuvi se u kojoj radnji šta ima najbolju cenu, reljef i klima sad već deluju poznato, razmišlja se o kupovini auta, mašta se o nekretnini u vlasništvu, spisak nastaviti po slobodnom nahođenju… Ali ima još jedan detalj, nesto što se kod nas zdravstvenih radnika zove Nasjonale fag, iliti državni ispit. Da bismo dobili neograničenu autorizaciju, moramo položiti gorepomenuti. A za to nam se traži (od početka 2017. godine) nivo jezika B2, ali položen u Norveškoj. Znači, opet učenje… Šmrc.
Slika: Stručno usavršavanje. Privatna arhiva.
Šta je u ovom (mom) slučaju činiti? Ja sam se prvo učlanila u biblioteku. Srećom, u mom mestu je biblioteka prilično dobra, kvalitativno i kvantitativno, pa se prvo uputih u deo za strane jezike. Ima svega i svačega, ali odabrah dve knjige gramatike (za „Nenorvežane“ tj. fremmedspråklige) i jednu o lepom pisanju, naslova se ne sećam. Moram ovde da priznam da u toku prethodnog učenja, pre selidbe u Norvešku, nisam bila bas revnosna sto se tiče domaćih zadataka. Rekla bih splet okolnosti, zovimo ga kako god, ali eto… Dakle odlučila sam se za kombinovanu taktiku – udžbenik i radna sveska koje sam koristila u školi jezika, i dodatak gramatika iz ovdašnje biblioteke. U prvom roku språkprøve dobijam B2 na lese, lytte i muntlig, a na pismenom delu B1. Pa, dobro, rekoh…nije loše za prvi put. Dolazi sledeći rok, teme nisu bas meni po „ukusu“, ali šta je, tu je. Ista ocena kao prvi put. Hmmm….škripi gramatika, hajdemo opet u biblioteku. Onda opet sve iz početka, kombinacije sa ponavljanjem. Da malo razbijem monotoniju, ubacujem i čitanje novina. To se ispostavilo kao jako korisno. Teme na ispitu se uglavnom odnose na aktuelna društvena događanja, počevši od pušenja na javnim mestima, eventualnog uvođenja uniformi u škole, visine studentskih kredita, starosne granice za penziju, do izdavanja vozačkih dozvola starijim od 75 godina i prednosti i mana gotovinskih finansijskih transakcija. U jednoj reči – sve. Naravno, novinski tekstovi se međusobno jako razlikuju, svako ima svoj stil pisanja, nailazila sam na situacije gde jako puno vremena potrošim da prevedem jednu rečenicu. Pa od nje odustanem. Ili od celog teksta, idem dalje, na neke druge novine. Srećom, mnogi listovi imaju svoja izdanja na društvenim mrežama, tako da su bar lako dostupni.
Vreme je tako prolazilo, ispitni rokovi dolazili jedan za drugim, a moja ocena bivala uvek ista – B1. Na momente je delovalo tako naporno, skoro beznadežno . Ali svako zlo jedared prođe, pa i ovo. Iz šestog pokušaja konačno dođoh do famoznog B2 na pisanju sastava! Dakle koliko god beznadežno delovalo, odustajanje nije rešenje. Treba vremena, energije i nerava za uspeh na ovom putu. Naravno i sreće. Treba raditi domaće zadatke i čitati novine. I ne ljutiti se na svoju dečicu ako nas ispravljaju, oni ipak bolje „upijaju“.
Slika: Konačno da se pohvalim. Screenshot privatne prepiske.
No Comments